Kosa Varcarka

Odrastao je pored mene. Kako je rastao u visinu, tako se i sirio. Nije bio tipicni debeli covjek. Izgledao je debel, ali nabijen. Volio je da se uvaljiva medju carsijsku raju; da mezi i popije koju. Nije nikad imao curu ili isao u disko, kafic. Bio je prilicno introventan. Glava mu je i sad ko fudbalska lopta. Tipicno za starije generacije, kojima i ja pripadam. Jer su nas majke uspavljivale u povojima i na ledjima. A kako je bio slab u skoli, radio je, kao ispomoc u piljari. Postao je tako piljar. Da bi imao da plati turu pica. Posteno radio i pored toga dosao u kontakt sa rajom. Sanse i da nadje curu su porasle. 

Trebalo mu je nesto. I to je docekao u ona tuzna vremena.

 Jedni su podizali spomenike, a drugi su dosli da ga skrnave. Ili su ga srnavili oni sto su ga i podigli, a da bi imali povoda da zapocnu krvavi pir. Nije to nikad do kraja rijeseno.

U svakom slucaju, taj dogadjaj u to vrijeme uzburkao je strasti do kraja. Trebalo je naci zrtve. Unaprijed su bili osudjeni njihovi. Jer oni su protiv spomenika; oni mrze spomenike. Spremila se kaznena jedinica. Spremile se celije za skupljanje zrtava.

Prvi krivac je onaj koji je najblizi. Kolega. S kojim radis. Nekako se rijesi, jer je srecom taj kolega imao alibi. Ipak da bi sprijecio gore, kolega se prikljuci toj isljednickoj jedinici, koja je trebala privesti i narodu pokazati da se spomenici nesmiju skrnaviti.

Kolega kaze on ce saslusati i pribiljeziti.

Naidje medju prvima i piljar. Kolegin kolega kaze da ga je vidio sinoc; kasno. U blizini dogadjaja.

Kolega ga pozva u auto, kaze mu da se ne boji da se radi o formalnosti. Postavi mu par  fomalnih pitanja: Gdje si bio? Sta si radio? Imas svjedoka?

Na tome se zavrsi.

I debeli piljar tako, zahvaljujuci kolegi, bez ikakvih posljedica nastavi da zivi svoj piljarski zivot.

Ali  djavo mu nedade mira. Da ga je kolega spasio, to nije nikome palo na um. Nije mu se nikada ni zahvalio. Nego u njegovom neiskolovanom mozgu pojavise se ideje kako ce za vrijeme mezenja sa carsijskom rajom konacno moci i on biti vazan. Mislio je da je vazan ako si nesto dozivio, ako nekoga vaznog, mozes otracati i tako ispasti Dzon Vejn.

Od jednostavnog davanja iskaza, u ta vremena kad se gubila glava, on je pricajuci o tome, svaki put dodavao nesto novo i vise. I zaboravio i sam sta je istina, a sta laz. Poceo je da se svidja sam sebi, da dobija musko samopuzdanje. Kolega mu je bio najbolji dio price. Kolega bio vazan, a on sirio lazi i pretjerivao o kolegi. Da bi ispao vazan. Jer vazan si ako ulovis medvjeda, a ne zeca.

Kad je dobio pusku i uniformu, njegovom primitivnom, piljarskom primitivizmu i bezobzirnom laganju o kolegi nije bilo kraja. Pridruzili su mu se provincijski trgovci, probisvjeti. Docekao je i da stoji pred kamerom, naseg lokalnog snimatelja.

Mislio je da je  konacno stigao Dzon Vejna! Oko njega su letjele zvijezde slave. Plavuse, crnke su se smjeskale. Postao je neko. Svako je, mislio je, znao da je on narodni heroj, jer je bio formalno ispitan, u vezi skrnjavljenja nekog spomenika. I to, od onoga, kojeg ne voli ni provincijski trgovac.

U tenutku euforije povikao je “Aaaa gdjeeeee jeeeee Ceeelo!”.

Aludirajuci na kolegu, koji ga je proslavio. Zeleci da ga kolega vidi. Da vidi kako je, u tim tmurnim vremenima, bilo mjesta i za jednog piljara.

Danas ti piljar, u svojoj prepotentnosti, pokusava da bude svakom loncu poklopac. Piljar bi da daje podrske ili komentarise ozbiljne teme.

Ne misleci na kolege, koje su dole. Koje su pored spomenika. Dok je on negdje na sigurnom. Hiljadama kilometara dalekom mjestu, gdje nema ni kolega, a ni piljara, u kojem rade neskolovani piljari.