Provincijsko piskaralo
Imas ljude koji kada dodju do mogucnosti da drugima sole pamet toliko zastrane da citav zivot nije vise u stanju da cuje drugacije misljenje.
A ja sam konj, jer znam da je neotesana i pokvarena sirovina. I opet, valjda sto mi je bio komsija, javim mu se i on mi pokvari citav dan. Jer za njega sam ja idealna prilika da me kompromituje kod onih kod kojih je on kompromitovan, a da bi njegova negativna uloga u svemu postala manja.
Najgori su oni iz malih sredina, koji su nekakvim brzinskim kursevima u Titino doba dosli do takvih pozicija ili otisli u novinarstvo i poceli da kroje i oblace svijest tj. sire strah u njihovim privatnim carsijicama i selima. Ja sam odrastao u jednoj carsiji gdje je jedan takav isao iskrivljenog vrata i uzdignute glave ko Tutankamon. Od silne prepotentnosti karakteristicne za srednjoskolce koji dodju da obavljaju posao za koji treba visoko obrazovanje.
Dok je pisao reportaze o prirodnim ljepotama ili izvjestavao o Danu Mladosti tj. dok je Tito bio ziv, on je imao granicu do koje je smio ici. Naucio je u to vrijeme da okrece cinjenice onako kako njemu odgovara; da povezuje stvari tako da njegov cilj bude prikazan u negativnoj svjetlosti ili bi potplacivao „anonimne izvore“ da blate one koji su dati „na odstrel“ ili koje je on pripremao za lovacku sezonu. Na taj nacin dobivao je redovne i saradnicke honorare. Kupilo se auto, pocelo se ici dva puta na godisnji, pa kuca ili stan. Zena, ljubavnica, djeca. Sve je to trebalo izdrzavati. Rutinski je pravio reportaze o dogadjajima koji su sirili jos vece netrepljivosti, jos vece nepovjerenje. Ako si poslao nekoga u zatvor, bio kriv ili ne, odradio si posao. Ili po politickom zadatku ili zbog novca. Rijetko posteno. A on onakav, srednje obrazovan, nije nikada shvatio koje su posljedice njegovog rada, odnosno koja je odgovornost u novinarskom radu. Cesto lazuci i izmisljajuci afere, senzacije i stvarajuci svadje i izmedju dva rodjena oka, honorari su padali, a malo ko je smio da mu se suprotstavi. Svi oni koji bi dosli u situaciju da se profiliraju u njegovoj carsiji odmah su kompromitovani, toliko da su slabi pomisljali na ubistvo.
Tito je umro
E onda je za njega nastala paradiza. Njegove, a koji su mu smetali, nazvao bi izdajnikom ili svercerom oruzja, a druge bi “veoma jako” napadao, jer je imao zastitu “drugih organa”. Nije mogao vise stici da odgovori na sve ono sto se preko noci, poslije Tita, izokrenulo. Jedni su mitingovali. Drugi su spremali plan za odcjepljenje. Treci su govorili da ce sve biti u redu, jer Vas “mi” cuvamo. Mogao je da radi i pise sta i kako hoce, jer vise se nije znalo ni ko pije, ni ko placa. Bitno je samo da je neko nekoga napao, ubijo, da je ostetio dzamiju ili crkvu, da je sakrio oruzje. Bilo je gradiva na pretek. E takvi, sredje-obrazovani, a na visokim intelektualnim zadacima, sirili su duh mrznje i zavadjali. A da nikada nisu javno priznali koliko su doprinjeli stradanju nas, nase djece, nase domovine.
Jednom bi kudio jedne, a cim bi ga napali da je pristran, trazio je zrtvu kod drugih.
Jadan, nije nikad skonto ni je li ovaj, ni je li onaj, ni za koju je politiku.
Ali svojim huskanjem sirio je mrznju i revolt kod jacih. Bilo je ubijenih, bilo je izmasakriranih po logorima, silovanih. A sve, jer su imali posla s njim. I u to vrijeme to je bilo neminovno. Ali i na upozorenja od intelektualaca (kojima on svojim prznickim i sirovim jezikom nije dao da dodju do zraka) on je i dalje sirio mrznju “ko biva boreci se za jedne”, a ne shvacajuci da je time radio protiv njih. Na kraju vise niko nije htio njegovu blizinu, jer on sam nije vise znao na cijoj je strani. Da li je spijunirao jedne i prodavao snimke drugima ili je vec odavno vrbovan od sdb-a, udbe ili cak kos-a. On ne zna ni danas, ali njegovo djelo je bilo rizicno za opstanak citavog grada.
Morao je da bjezi glavom bez obzira. Kasnije nije vise imao nikakvu mogucnost da svojim poganim jezikom zavadja i rodjena dva oka.
Milosevic, Tudjman i Izetbegovic su umrli
Njegova djela nisu zaboravili samo dvojica-trojica onih koji su neobavezno, navecer poslije posla, u nasem sokaku, na mostu, slusali njegovo pametovanje i busanje u prsa. I danas, gdje god on, a zahvaljujuci internetu, dodje; tu su unaprijed programirane svadje i konflikti. Kao Don Kihot bori se protiv vjetrenjaca, ali s tom razlikom sto je Don Kihot bio fin, kulturan i nacitan.
On sve zna, on je najveci heroj i zrtva. Proganjali ga i proganjaju svi. Cim nesto kazes, odmah misli da je nesto protiv njega i onda kao repliku pise novele i peticije u kojima, naravno ponovo podmece, izmislja i laze. Ne razmisljajuci o posljedicama takvih otrovnih strijela. Ne razmisljajuci o tome da li ce neko nevin lezati u zatvoru. Ili sto je jos gore, da li je neko zbog toga ubijen.
Da li su necija djeca, a zbog njegovog poganog jezika, postala sirocad.
