Kosa Varcarka - Cetristogodisnja tajna
Iz male dzezve, prethodno promijesane sa lagahnom aluminijskom kasicicom, sipah crnu bosansku kahvu. Na dnu malog fildzana sijala je zvijezda, podsjecajuci na proslu noc. Podsjecajuci na smjenu zivota i smrti. I sada, slusam glas od susjednog stola, kako govori:
"Zivot ti je, bolan, ko taj tvoj fildzan. Moze biti pun ili prazan. Svejedno. Jer napravis li pogresan pokret, pade fildzan sa stola, i razbi se u 100 komada. "
Kafana bijase u gradu (Varcar-Vakufu) osnovanom jos davne 1591. Zaduzbinu napravi i kapital za buducnost ostavi Mustafa-Aga, Krzlar-Aga, potomak toga kraja. Prolazio je taj vakuf kroz istoriju. Cak ga spminjase i Evlija Celebija na svom putu kroz Bosnu ponosnu. A sluzbovase u njemu i poznati prosvjetitelj Fra Ivan Franjo Jukic. O kulturi svjedoce i Stecci i Dzerzelezovo turbe. I od suza svorena jezera na kojima smo provodili mladost i zavoljeli miris Lisinske vode. Boju mrkonjickog vazduha. Poznat bijase i po rudnicima i stocarstvu.
Iskovao se tu i komad zeljeza koji je bio tako silan i ostar da na vascijelom dunjaluku nejma takvog.
Mozes sa njim i tri-cetiri ara pokositi, a da se ne istupi. Dobi ime kosa Varcarka. Majstori kovaci postase poznati i cijenjeni. A mi slusasmo po citavi dan muziku cekica i nakovnja. Ides na Zboriste do Adine, onda skrenes lijevo do Rotine, malo pravo pa opet lijevo, pored, Svetinovica i Krivdica, eto ti Omerove. Omera glumca iz "Bujruma".
I zamisli ti sada u svakoj od njih po jedan nakovanj, dva cekica, mjesina i vatra. I zamisliti sada sudar ta dva celika! Pravilno. U razmacima. Kao klatno. Dvadesetak cekica, desetak nakovnja odmjeravaju snagu i sviraju najljepsu simfoniju na dunjaluku. Izmedju cekica i nakovnja radja se Varcarka. Place. Otima se, crni, crveni, siri se, jauce, skuplja, raste, preznaja se. Dvoumi se...Tamam kad mislis da je sve gotovo on je, Kovac, nimalo njezno, kovackim kljestima, stisne. Tamo gdje je najtanja. Pali je. U vatri i zaru. Suze ti idu od toplote i crvenila. Cujes je kako preklinje, moli. Ali on nemilosrdno trazi neku boju, samo Kovacu znanu. I smisao njenog nastanka. Izvadi je iz vatre i onako izmrcvarenu, ispecenu, ponovo polozi na nakovanj. Mislis posmrtni vapaj. On je uzima. Pa razgleda od glave do pete, preko trupa, ruba, bedra. I izgleda zadovoljno.
Varcarka pocinje da zivi.
Ponosna, gorda i vjecna. Kosi ona godinama, decenijama, vjekovima i uvijek ostaje ista. Pomalo se tanji i mrsa, ali poznavaoci kazu da je tada najsladja i najbritkija. Nailazi na prepreke, ali se ne predaje. Zna i da se slomi, ali i tada se vraca i ponovo kosi. A najdirljivija je njena strpljivost. Uzmes joj i kosiliste i ponos i svakodnevno je klepeces. Ali ona se vrati. Zalijecenih rana i zeljna dokazivanja.
Zamisli ti sada ove ljude koji napravise ovakvu kosu. Kakva li je tek njihova ruka i njihovo srce kad mogu od komada zeljeza da nacine takvu snagu i ljepotu.
