Kosa Varcarka

Dobrodošli na moj blog

19.02.2010.

Provincijski piljar

Odrastao je pored mene. Kako je rastao u visinu, tako se i sirio. Nije bio tipicni debeli covjek. Izgledao je debel, ali nabijen. Volio je da se uvaljiva medju carsijsku raju; da mezi i popije koju. Nije nikad imao curu ili isao u disko, kafic. Bio je prilicno introventan. Glava mu je i sad ko fudbalska lopta. Tipicno za starije generacije, kojima i ja pripadam. Jer su nas majke uspavljivale u povojima i na ledjima. A kako je bio slab u skoli, radio je, kao ispomoc u piljari. Postao je tako piljar. Da bi imao da plati turu pica. Posteno radio i pored toga dosao u kontakt sa rajom. Sanse i da nadje curu su porasle. 

Trebalo mu je nesto. I to je docekao u ona tuzna vremena.

 Jedni su podizali spomenike, a drugi su dosli da ga skrnave. Ili su ga srnavili oni sto su ga i podigli, a da bi imali povoda da zapocnu krvavi pir. Nije to nikad do kraja rijeseno.

U svakom slucaju, taj dogadjaj u to vrijeme uzburkao je strasti do kraja. Trebalo je naci zrtve. Unaprijed su bili osudjeni njihovi. Jer oni su protiv spomenika; oni mrze spomenike. Spremila se kaznena jedinica. Spremile se celije za skupljanje zrtava.

Prvi krivac je onaj koji je najblizi. Kolega. S kojim radis. Nekako se rijesi, jer je srecom taj kolega imao alibi. Ipak da bi sprijecio gore, kolega se prikljuci toj isljednickoj jedinici, koja je trebala privesti i narodu pokazati da se spomenici nesmiju skrnaviti.

Kolega kaze on ce saslusati i pribiljeziti.

Naidje medju prvima i piljar. Kolegin kolega kaze da ga je vidio sinoc; kasno. U blizini dogadjaja.

Kolega ga pozva u auto, kaze mu da se ne boji da se radi o formalnosti. Postavi mu par  fomalnih pitanja: Gdje si bio? Sta si radio? Imas svjedoka?

Na tome se zavrsi.

I debeli piljar tako, zahvaljujuci kolegi, bez ikakvih posljedica nastavi da zivi svoj piljarski zivot.

Ali  djavo mu nedade mira. Da ga je kolega spasio, to nije nikome palo na um. Nije mu se nikada ni zahvalio. Nego u njegovom neiskolovanom mozgu pojavise se ideje kako ce za vrijeme mezenja sa carsijskom rajom konacno moci i on biti vazan. Mislio je da je vazan ako si nesto dozivio, ako nekoga vaznog, mozes otracati i tako ispasti Dzon Vejn.

Od jednostavnog davanja iskaza, u ta vremena kad se gubila glava, on je pricajuci o tome, svaki put dodavao nesto novo i vise. I zaboravio i sam sta je istina, a sta laz. Poceo je da se svidja sam sebi, da dobija musko samopuzdanje. Kolega mu je bio najbolji dio price. Kolega bio vazan, a on sirio lazi i pretjerivao o kolegi. Da bi ispao vazan. Jer vazan si ako ulovis medvjeda, a ne zeca.

Kad je dobio pusku i uniformu, njegovom primitivnom, piljarskom primitivizmu i bezobzirnom laganju o kolegi nije bilo kraja. Pridruzili su mu se provincijski trgovci, probisvjeti. Docekao je i da stoji pred kamerom, naseg lokalnog snimatelja.

Mislio je da je  konacno stigao Dzon Vejna! Oko njega su letjele zvijezde slave. Plavuse, crnke su se smjeskale. Postao je neko. Svako je, mislio je, znao da je on narodni heroj, jer je bio formalno ispitan, u vezi skrnjavljenja nekog spomenika. I to, od onoga, kojeg ne voli ni provincijski trgovac.

U tenutku euforije povikao je “Aaaa gdjeeeee jeeeee Ceeelo!”.

Aludirajuci na kolegu, koji ga je proslavio. Zeleci da ga kolega vidi. Da vidi kako je, u tim tmurnim vremenima, bilo mjesta i za jednog piljara.

Danas ti piljar, u svojoj prepotentnosti, pokusava da bude svakom loncu poklopac. Piljar bi da daje podrske ili komentarise ozbiljne teme.

Ne misleci na kolege, koje su dole. Koje su pored spomenika. Dok je on negdje na sigurnom. Hiljadama kilometara dalekom mjestu, gdje nema ni kolega, a ni piljara, u kojem rade neskolovani piljari.

18.02.2010.

Provincijsko piskaralo

Imas ljude koji kada dodju do mogucnosti da drugima sole pamet toliko zastrane da citav zivot nije vise u stanju da cuje drugacije misljenje.
 
A ja sam konj, jer znam da je neotesana i pokvarena sirovina. I opet, valjda sto mi je bio komsija, javim mu se i on mi pokvari citav dan. Jer za njega sam ja idealna prilika da me kompromituje kod onih kod kojih je on kompromitovan, a da bi njegova negativna uloga u svemu postala manja.  
 
Najgori su oni iz malih sredina, koji su nekakvim brzinskim kursevima u Titino doba dosli do takvih pozicija ili otisli u novinarstvo i poceli da kroje i oblace svijest tj. sire strah u njihovim privatnim carsijicama i selima. Ja sam odrastao u jednoj carsiji gdje je jedan takav isao iskrivljenog vrata i uzdignute glave ko Tutankamon. Od silne prepotentnosti karakteristicne za srednjoskolce koji dodju da obavljaju posao za koji treba visoko obrazovanje.
 
Dok je pisao reportaze o prirodnim ljepotama ili izvjestavao o Danu Mladosti tj. dok je Tito bio ziv, on je imao granicu do koje je smio ici. Naucio je u to vrijeme da okrece cinjenice onako kako njemu odgovara; da povezuje stvari tako da njegov cilj bude prikazan u negativnoj svjetlosti ili bi potplacivao „anonimne izvore“ da blate one koji su dati „na odstrel“ ili koje je on pripremao za lovacku sezonu. Na taj nacin dobivao je redovne i saradnicke honorare. Kupilo se auto, pocelo se ici dva puta na godisnji, pa kuca ili stan. Zena, ljubavnica, djeca. Sve je to trebalo izdrzavati. Rutinski je pravio reportaze o dogadjajima koji su sirili jos vece netrepljivosti, jos vece nepovjerenje. Ako si poslao nekoga u zatvor, bio kriv ili ne, odradio si posao. Ili po politickom zadatku ili zbog novca. Rijetko posteno. A on onakav, srednje obrazovan, nije nikada shvatio koje su posljedice njegovog rada, odnosno koja je odgovornost u novinarskom radu. Cesto lazuci i izmisljajuci afere, senzacije i stvarajuci svadje i izmedju dva rodjena oka, honorari su padali, a malo ko je smio da mu se suprotstavi. Svi oni koji bi dosli u situaciju da se profiliraju u njegovoj carsiji odmah su kompromitovani, toliko da su slabi pomisljali na ubistvo.
 
Tito je umro
 
E onda je za njega nastala paradiza. Njegove, a koji su mu smetali, nazvao bi izdajnikom ili svercerom oruzja, a druge bi “veoma jako” napadao, jer je imao zastitu “drugih organa”. Nije mogao vise stici da odgovori na sve ono sto se preko noci, poslije Tita, izokrenulo. Jedni su mitingovali. Drugi su spremali plan za odcjepljenje. Treci su govorili da ce sve biti u redu, jer Vas “mi” cuvamo. Mogao je da radi i pise sta i kako hoce, jer vise se nije znalo ni ko pije, ni ko placa. Bitno je samo da je neko nekoga napao, ubijo, da je ostetio dzamiju ili crkvu, da je sakrio oruzje. Bilo je gradiva na pretek. E takvi, sredje-obrazovani, a na visokim intelektualnim zadacima, sirili su duh mrznje i zavadjali. A da nikada nisu javno priznali koliko su doprinjeli stradanju nas, nase djece, nase domovine.
Jednom bi kudio jedne, a cim bi ga napali da je pristran, trazio je zrtvu kod drugih.
 
Jadan, nije nikad skonto ni je li ovaj, ni je li onaj, ni za koju je politiku.
 
Ali svojim huskanjem sirio je mrznju i revolt kod jacih. Bilo je ubijenih, bilo je izmasakriranih po logorima, silovanih. A sve, jer su imali posla s njim. I u to vrijeme to je bilo neminovno. Ali i na upozorenja od intelektualaca (kojima on svojim prznickim i sirovim jezikom nije dao da dodju do zraka) on je i dalje sirio mrznju “ko biva boreci se za jedne”, a ne shvacajuci da je time radio protiv njih. Na kraju vise niko nije htio njegovu blizinu, jer on sam nije vise znao na cijoj je strani. Da li je spijunirao jedne i prodavao snimke drugima ili je vec odavno vrbovan od sdb-a, udbe ili cak kos-a. On ne zna ni danas, ali njegovo djelo je bilo rizicno za opstanak citavog grada.
Morao je da bjezi glavom bez obzira. Kasnije nije vise imao nikakvu mogucnost da svojim poganim jezikom zavadja i rodjena dva oka.
 
Generatori velikonacionalizma su umrli
 
Njegova djela nisu zaboravili samo dvojica-trojica onih koji su neobavezno, navecer poslije posla, u nasem sokaku, na mostu, slusali njegovo pametovanje i busanje u prsa. I danas, gdje god on, a zahvaljujuci internetu, dodje; tu su unaprijed programirane svadje i konflikti.  Kao Don Kihot bori se protiv vjetrenjaca, ali s tom razlikom sto je Don Kihot bio fin, kulturan i nacitan.
On sve zna, on je najveci heroj i zrtva. Proganjali ga i proganjaju svi.  Cim nesto kazes, odmah misli da je nesto protiv njega i onda kao repliku pise novele i peticije u kojima, naravno ponovo podmece, izmislja i laze. Ne razmisljajuci o posljedicama takvih otrovnih strijela. Ne razmisljajuci o tome da li ce neko nevin lezati u zatvoru. Ili sto je jos gore, da li je neko zbog toga ubijen.
 
Da li su necija djeca, a zbog njegovog poganog jezika, postala sirocad.
 
 
11.02.2010.

Kosa Varcarka - Cetristogodisnja tajna

Iz male dzezve, prethodno promijesane sa lagahnom aluminijskom kasicicom, sipah crnu bosansku kahvu. Na dnu malog fildzana sijala je zvijezda, podsjecajuci na proslu noc. Podsjecajuci na smjenu zivota i smrti. I sada, slusam glas od susjednog stola, kako govori:
"Zivot ti je, bolan, ko taj tvoj fildzan. Moze biti pun ili prazan. Svejedno. Jer napravis li pogresan pokret, pade fildzan sa stola, i razbi se u 100 komada. "

Kafana bijase u gradu (Varcar-Vakufu) osnovanom jos davne 1591. Zaduzbinu napravi i kapital za buducnost ostavi Mustafa-Aga, Krzlar-Aga, potomak toga kraja. Prolazio je taj vakuf kroz istoriju. Cak ga spminjase i Evlija Celebija na svom putu kroz Bosnu ponosnu. A sluzbovase u njemu i poznati prosvjetitelj Fra Ivan Franjo Jukic. O kulturi svjedoce i Stecci i Dzerzelezovo turbe. I od suza svorena jezera na kojima smo provodili mladost i zavoljeli miris Lisinske vode. Boju mrkonjickog vazduha. Poznat bijase i po rudnicima i stocarstvu.

Iskovao se tu i komad zeljeza koji je bio tako silan i ostar da na vascijelom dunjaluku nejma takvog.
Mozes sa njim i tri-cetiri ara pokositi, a da se ne istupi. Dobi ime kosa Varcarka. Majstori kovaci postase poznati i cijenjeni. A mi slusasmo po citavi dan muziku cekica i nakovnja. Ides na Zboriste do Adine, onda skrenes lijevo do Rotine, malo pravo pa opet lijevo, pored, Svetinovica i Krivdica, eto ti Omerove. Omera glumca iz "Bujruma".

I zamisli ti sada u svakoj od njih po jedan nakovanj, dva cekica, mjesina i vatra. I zamisliti sada sudar ta dva celika! Pravilno. U razmacima. Kao klatno. Dvadesetak cekica, desetak nakovnja odmjeravaju snagu i sviraju najljepsu simfoniju na dunjaluku. Izmedju cekica i nakovnja radja se Varcarka. Place. Otima se, crni, crveni, siri se, jauce, skuplja, raste, preznaja se. Dvoumi se...Tamam kad mislis da je sve gotovo on je, Kovac, nimalo njezno, kovackim kljestima, stisne. Tamo gdje je najtanja. Pali je. U vatri i zaru. Suze ti idu od toplote i crvenila. Cujes je kako preklinje, moli. Ali on nemilosrdno trazi neku boju, samo Kovacu znanu. I smisao njenog nastanka. Izvadi je iz vatre i onako izmrcvarenu, ispecenu, ponovo polozi na nakovanj. Mislis posmrtni vapaj. On je uzima. Pa razgleda od glave do pete, preko trupa, ruba, bedra. I izgleda zadovoljno.

Varcarka pocinje da zivi.

Ponosna, gorda i vjecna. Kosi ona godinama, decenijama, vjekovima i uvijek ostaje ista. Pomalo se tanji i mrsa, ali poznavaoci kazu da je tada najsladja i najbritkija. Nailazi na prepreke, ali se ne predaje. Zna i da se slomi, ali i tada se vraca i ponovo kosi. A najdirljivija je njena strpljivost. Uzmes joj i kosiliste i ponos i svakodnevno je klepeces. Ali ona se vrati. Zalijecenih rana i zeljna dokazivanja.

Zamisli ti sada ove ljude koji napravise ovakvu kosu. Kakva li je tek njihova ruka i njihovo srce kad mogu od komada zeljeza da nacine takvu snagu i ljepotu.


Kosa Varcarka
<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
3656

Powered by Blogger.ba